DIJAGNOZA DISLEKSIJE I MENTALNO ZDRAVLJE
U periodu od 7. do 13. oktobra u Evropi se tradicionalno obeležavaju dani svesti o disleksiji.
U periodu od 7. do 13. oktobra u Evropi se tradicionalno obeležavaju dani svesti o disleksiji. Disleksiju karakteriše otežano čitanje i spelovanje reči uprkos činjenici da je sprovedena adekvatna obuka čitanja tokom školovanja. Osobe sa disleksijom, za razliku od opšte populacije čitača, drugačije dekodiraju jezičke glasove. Važno je naglasiti da disleksija nije povezana sa niskim intelektualnim potencijalima ili sa poteškoćama vezanim za senzorne smetnje, kao što je slab vid ili sluh.
Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-5) svrstava disleksiju u kategoriju specifičnih poremećaja u učenju, zajedno sa disgrafijom (poteškoćama u pisanju) i diskalkulijom (poteškoćama u računanju). Disleksija se neretko povezuje i sa problemima u govorno-jezičkom razvoju tokom ranog detinjstva. Takođe, neki od komorbiditeta koji idu uz poteškoće sa čitanjem su i slaba pažnja, hiperaktivnost i poremećaji učenja. Smatra se da 5% do 10% populacije dece ima poteškoće sa čitanjem. Međutim, mnoga deca nikada ne budu dijagnostikovana.
Istorijski posmatrano, možemo reći da su prethodne generacije dece sa disleksijom provele u neznanju o tome zašto ne mogu da budu fluentni čitači kao njihovi vršnjaci. Često su pohađali razrede škola za decu sa smetnjama u razvoju ili su u najmanju ruku bili etiketirani kao glupi i lenji. Teško je reći kako se osoba sa poteškoćama u čitanju nosi sa izazovima odrastnja i kako prolazi kroz izazove školovanja, te kako to utiče na njeno mentalno zdravlje.
Mnoga istraživanja su pokazala da deca sa disleksijom, ona koja su dijagnostikova, podjednako, kao i deca opšte populacije, imaju istu predispoziciju da boluju od nekih mentalnih obeljenja kao što su depresija ili anksioznost. Sa druge strane sprovedeno je niz istraživanja koja govore u prilog tome da deca sa disleksijom češće imaju poteškoće vezane za mentalno zdravlje od vršnjaka koji nemaju disleksiju. Debata među istraživačima traje već par decenija.
Danas, pre svih, stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, defektolozi, logopedi, psiholozi i psihijatri, sa lakoćom mogu detektovati simptome i dijagnostikovati disleksiju. Takođe, roditelji, vaspitači, pedagozi i učitelji često prvi primate da obuka čitanja ide sporo i sa manjkom rezultata. Međutim, čini se da, kao i u prošlosti, se izbegava dijagnostikovanje dece, jer postoji bojazan od etiketiranja i posledica koje dijagnostikovanje ostavlja na pojedinca. Upravo suprotno, nedijagnostikovanje disleksije i objašnjenje detetu šta to “nije u redu” te ono ne može da nauči da čita kao drugi, dovodi do niza potencijalnih posledica po mentalno zdravlje deteta. Dijagnostikovanje disleksije je važno jer u praksi nailazimo na činjenicu da decu sa poteškoćama u čitanju prati manjak samopouzdanja i motivacije, osetljivost na kritiku, impulsivnost, sram i ljutnja. Frustracije kroz koje prolazi dete, a kasnije i mlada osoba, je nemogućnost da uspe bez obzira na uložen trud. Negativno iskustvo i iskrivljena slika o sebi i svojim mogućnostima može trajati sve do odraslog doba.
O ovome svedoče niz odraslih osoba uključujući i neke poznate ličnosti kao što su glumac Orlando Blum, reditelj Stiven Spilberg i kuvar Džejmi Oliver.


