Zašto je gvožđe važno?

Zašto je gvožđe važno?

Svako treće dete ne unosi dovoljno gvožđa u organizam.
Ovo su pokazali poslednji zvanični podaci Svetske zdravstvene organizacije.

A zašto je gvožđe važno?

Roditelji će se sigurno setiti čuvenog junaka crtanog filma Popaja koji je jeduću spanać pun gvožđa postajao snažniji. Međutim, gvožđe je važno i za zdravlje naših ćelija, te kože, kose i noktiju. Gvožđe predstavlja  sastavni deo hemoglobina u krvi i ima funkciju prenosa kiseonika do ćelija našeg organizma, pa tako i do ćelija mozga. Funkcionisanje mozga direktno je zavisno od kiseonika i ukoliko dodje do deficita dolazi do vrtoglavice, slabe memorije, mentalnog zamora i apatije. Takođe, usled deficita gvožđa dolazi do pada imunog sistema i nemogućnosti organizma da se bori sa eventualnim infekcijama.

Deca koja imaju nizak nivo gvožđa u organizmu, osim što se češće razboljevaju zbog oslabljenog imuniteta, su nestašna, razdražljiva i pokazuju slabu pažnju u školi. Ova deca se često žale na umor i imaju poteškoće u učenju. Nakon regulisanja nivoa gvožđa u krvi ovi simptomi brzo nestaju. Zato, pre nego posumnjate na hiperaktivnost ili slabu pažnju kod vašeg deteta i posetite psihologa ili logopeda, proverite njegovu krvnu sliku.

Buduće mame tokom trudnoće moraju posebno obratiti pažnju i konzumirati namernice bogate gvožđem kako bi obrzbedile dovoljne količine za svoj i za organizam bebe.

Pošto su letnji meseci, možemo uživati u blagodetima svežeg sezonskog voća i povrća, te počastiti organizam tanjirom punim vitamina. Neke od namirnica bogate gvožđem su kukuriz, mahunarke, spanać, govedina, riba, morski plodovi, brokoli, pistaći i dr. Oni koji vole slatkiše mogu bez griže savesti jesti crnu čokoladu jer je bogata gvožđem.

Bebe ne trebaju pametne telefone već pričljive roditelje

Bebe ne trebaju pametne telefone već pričljive roditelje

Već su stručnjaci upozoravali roditelje na moguće štetne posledice po razvoj dece, ukoliko veći deo slobodnog vremena provode ispred ekrana kompjutera, televizora, mobilnog telefona ili tableta. Poslednja istaživanja upravo dokazuju da posledice po detetov razvoj mogu biti ozbiljne i teško popravljive na kasnijem uzrastu. Istraživanje Američke akademije pedijatara je nedavnim izveštajem potvrdilo da bebe koje koriste mobilne telefone i tablete pokazuju kašnjenje u govoru. Oni navode da posebno treba obratiti pažnju na bebe uzrasta od 6. meseca do druge godine života.

Bebe ovog uzrsta koje provode vreme ispred ekrana pokazuju poteškoće u progovaranju, imenovanju objekata, formiranju rečenica. Broj reči koje imaju u svom vokabularu, u poređenju sa njihovim vršnjacima, je znatno ispod proseka za uzrast.

Mnogi roditelji posežu za tabletom ili mobilnim telefonom kao sredstvom za smirivanje živahnih mališana ili kako bi im odvukli pažnju i servirali zdravu, ali ne tako omiljenu hranu. Međutim, ove strategije se vrlo često ne pokažu kao dobre jer izazovu dodatne probleme.

Pored kašnjenja u progovaranju, otežane komunikacije, kako verbalne, tako i neverbalne, deca pokazuju i slabu pažnju. Mališan koji provodi vreme ispred ekrana teže uspostavlja kontakt sa drugima, gubi interesovanje za igru sa drugom decom i teško verblno izražva svoje misli i osećanja.

One bebe koje provode vreme sa osobama koje im pričaju, pevaju i kikoću se sa njima brzo usvajaju govor. Deca uče da govore i komuniciraju imitirajući odrasle I ljude oko sebe. Na kasnijem uzrastu dete može usvojiti nove reči gledajući televiziju. Međutim, mame i tate su najbolji učitelji deci na ranom uzrastu. Zato je neophodno da roditelji, bake i deke provode više vremena sa bebama, i da kupovinu tableta odlože nakon trećeg rođendana.

Zašto roditelji levoruke dece treba da budu srećni?

Zašto roditelji levoruke dece treba da budu srećni?

13. avgust, se u svetu obležava Međunarodni dan levorukih osoba.

Levoruke osobe čine oko deset odsto populacije. Zašto je kod nekih ljudi leva strana tela dominantna i zašto se oni razlikuju od većinski desnoruke populacije? Nauka još uvek nije dala konačan odgovor na ovo pitanje, ali najveći broj istraživanja u ovoj oblasti ukazuje na genetsku predispoziciju. Naime, ukoliko je jedan roditelj levoruk postoje velike šanse da i njegovi potomci budu levoruki. 

Levoruki predstavljaju manjinu u svakom društvu i ukoliko malo pažljivije pogledamo, shvatićemo da su ove osobe skrajnute, zaboravljene i, istorijski posmatrano, često diskriminisane. Kada se osvrnemo oko sebe možemo naći samo predmete, gedžete i alate za desnoruke. Naši domovi, radne prostorije i javne institucije su projektovane za desnoruke. Kada nam nešto ne ide od ruke i stvari krenu u pogrešnom pravcu vrlo često koristimo izraz “danas sam ustao na levu nogu”. Sama ova konstatacija ukazuje da sve što predstavlja levo je nešto naopako, trapavo i loše.

Iako nismo sasvim sigurni u uzročnike dominantnosti leve strane tela ipak znamo, na osnovu mnogobrojnih studija, koje benefite uživaju levoruki. Biti levoruk znači imati niz talenata i prednosti u odnosu na desnoruke.

Osim što su vrlo često natprosečno inteligentni, kao što je bio levoruki fizičar Albert Ajnštajn, bolji su u multitaskingu i brže se oporavljaju nakon šloga nego desnoruke osobe.

Levoruki su u prednosti i kada je sport u pitanju. Levoruke osobe imaju odličnu koordinaciju oko-ruka i zato su superiorniji u sportovima sa loptom. Jedan od dobrih primera uspešnog levorukog sportiste je špasnski teniser Rafael Nadal, kao i bivša jugoslovenska teniserka Monika Seleš.

Takođe, levoruke osobe imaju više potencijala za razvijanje talenata u oblasti umetnosti jer su vizuelni tipovi. Veliki slikari Leonardo, Mikelanđelo i Rebrant su bili levoruki. Među ostalim slavnim levorukim ličnostima nalaze se i najveći pronalazači i inovatori današnjice Bil Gejts, Mark Zakerberg i Stiv Džobs.  

Zato, ukoliko primetite da vaše dete više koristi levu ruku nego desnu, ohrabrite ga i podstaknite da razvije i iskoristi gore pomenute talente.

DISLEKSIJA: Nekada loši đaci, danas među najuspešnijima

DISLEKSIJA:
Nekada loši đaci, danas među najuspešnijima

Oktobar je „Evropski mesec podizanja svesti o disleksiji“.

O ovoj temi se ne govori često i osobe sa poteškoćama u čitanju su često marginalizovane, a roditelji dece sa disleksijom ne znaju kako da se nose sa ovim izazovom.

Disleksija podrazumeva siromašnu tehniku čitanja prosečno ili nadprosečno inteligentne osobe koja nema fizičke, psihičke ili neurološke teškoće koje mogu biti smatrane uzrokom problema u čitanju. Polazna pretpostavka je da je već uložen odgovarajući napor kako bi se savladala ova veština, te da siromašna tehnika čitanja nije posledica neodgovarajućeg pristupa u usvajanju tehnike čitanja. Uzrok nastanka disleksije je jezički poremećaj, a ne niska intelektualna sposobnost ili vizualno oštećenje. Smatra se da svaka deseta osoba u svetu ima poteškoće sa čitanjem.

Kasno progovaranje predstavlja jedan od uzroka i ranih simptoma disleksije. Ova deca obično progovore kasnije, sporo usvajaju nove reče i imaju siromašan vokabular. Njihov govor je teško razumeti zbog brojnih grešaka u izgovoru glasova. Pored toga, vrlo često, ova deca koriste nepravilne gramatičke oblike. Neki drugi rani znaci disleksije mogu biti poteškoće u praćenju dva ili više naloga u isto vreme, teškoće u vezivanju pertli, “nespretnost” u koordinaciji koja utiče na uspešno učestvovanje u sportskim aktivnostima.

Uz stručnu pomoć logopeda moguće je savladati tehniku čitanja i ublažiti simptome disleksije, te na taj način izbeći frustracije deteta tokom školovanja i odrastanja. Međutim, vrlo je važno sa se roditelji obrate na vreme logopedu kada primete da dete pokazuje poteškoće u usvajanju govora i jezika na predškolskom uzrastu ili ukoliko primete da dete kasni u savladavanju čitanja i pisanja za vršnjačkom grupom.

Pored rada sa logopedom neophodno je pomoći detetu sa disleksijom da razvije dodatne talente i veštine jer su neretko ova deca nadprosečno inteligentna u drugim oblastima kao što je socijalna inteligencija, kreativnost i dr.

Zanimljivo je da se među osobama sa disleksijom nalaze mnoge visoko inteligentne i uspešne ličnosti poput Alberta Ajnštajna, Toma Kruza, Džejmi Olivera i Ričarda Brensona.

Pogledajte kako je izgledalo školovanje jednog od najbogatijih ljudi na svetu, Ričarda Brensona i kako je ovaj biznismen mislio za sebe da je glup.

Džejmi Oliver je bio raspoređen u specijalnom odeljenju kao “glupo dete” jer nije bio u stanju da savlada čitanje. Jedan od najpoznatijih kuvara današnjice smatra da obrazovni sistem ne treba samo da se svodi na ocenjivanje, već treba da pomogne deci da prepoznaju one oblasti u kojima su dobri i u tom pravcu razvijaju svoje talente.

Progovaranje uz muziku

Progovaranje uz muziku

Brojne studije su pokazale da muzika ima pozitivan uticaj na razvoj dece u različitim aspektima od motorike, preko govora i inteligencije pa do socijalnog i emocijlnog razvoja. Deca koja sviraju bar jedan muzički instrument pokazuju bolja postignuća na testovima iz matematike, logike, pa čak i na testovima inteligencije. Motorno su često spretnija, jer muzika poziva na ples i igru.

A koji su najčešći benefiti koji deca mogu da imaju od muzike?

Muzika i razvoj govora su usko povezani. Mnoga deca slušajući muziku uče nove reči, ovladavaju ritmom u govoru, memorišu fraze i rečenice koje kasnije koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Neretko se dešava da deca sa autizmom, koja imaju poteškoće u komunikaciji, progovore upravo zahvaljujući muzici koja se koristi tokom logopedskog tretmana. Kratke pesmice, u kombinciji sa igračkama i didaktičkim sredstvima, se u ovakvim slučajevima koriste kao pokretač u razvoju govora.

S obzirom da su govor, čitanje, pisanje, parvopis i gramatika usko povezni muzika pomaže deci u ovladavanju ovih veština. Tako će dete koje svira bar jedan muzički instrument verovatno sa lakoćom savladavati školsko gradivo iz srpskog jezika ili “upijati” strane jezike.

Muzika kao sredstvo za podsticanje detetovih talenata se možete koristiti na svim uzrastima.

Tokom prenatalnog razvoja, dok je u maminom stomaku, beba čuje zvuke koji dolaze iz spoljašnje sredine. Pojedine bebe već posle 16. nedelje registruju muziku i mamin glas. Za vreme trudnoće majke mogu izabrati da slušaju klasičnu muziku koja najviše prija bebama. Tokom ranog dečijeg razvoja, od 1. do 3. godine roditelji mogu puštati deci pesme koje su jednostavne za izgovor i imaju određeni ritam koji poziva na pljeskanje, skakanje, okretanje i ples. Na ovaj način se stimuliše razvoj govora i motorike kod dece. Na predškolskom uzrastu mogu se koristiti pesme koje pomažu deci da nauče azbuku, te da pravilno izgovaraju pojedine glasove.

Pored pomoći u razvijanju određenih veština muzika nam, pre svega, omogućava da uživamo i da se opustimo, bilo uz klasične umirujuće tonove ili uz brz ritam dobre rok muzike.

Grafomotorika, pisanje i prvilno držanje olovke

Grafomotorika, pisanje i prvilno držanje olovke

Grafomotorika predstavlja kombinaciju kognicije, percepcije i motorike koje omogućavaju pojedincu da piše. Za dete sa grafomotornim problemima pisanje će predstavljati veliki izazov. Mogu postojati motorni problemi. Oni podrazumevaju poteškoće u mišićima i nemogućnost hvata i držanja olovke, te pokretanje šake i zglobova ruke koji su preduslov za pisanje. Pored motornih problema neretko se kod neke dece javlja razlika između toka misli i mogućnosti da se dete izrazi kroz pisanje.

Sve veći broj današnje dece pokazuje poteškoće u grafomotorici, između ostalog, zbog siromašne motorne spretnosti koja je neretko prouzrokovana slabim kretanjem, nesamostalnošću u odevanju, hranjenju, igri. Ukoliko roditelji hoće da pomognu dedetu da bude dobar đak u školi, brzo ovlada tehnikom pisanja i samostalno uči treba da ga osamostale na ranom uzrastu. To podrzumeva da dete samo istražuje okolinu, boravi u prirodi, trči, skače, pešači, igra se sa drugom decom, ali i samo organizuje svoju igru. Pored toga samo sređuje sobu i bude odgovorno prema svojim stvarima i igračkama, samo se hrani, odeva, obuva i koristi toalet.

Posebno je važno za pisanje da dete na što ranijem uzrastu samostalno obavlja manuelne radnje rukama, šakama i prstićima. To podrazumeva da se igra plastelinom, seče makazama, niže perle, zakopčava dugmiće, gužva papir i sl.

Preduslov za uspešnu obuku pisanja predstavlja i pravilno držanje olovke između tri prsta. Ohrabriti dete da lakat nasloni na sto i da ne krivi zglob šake. Stisak olovke ne bi trebao da bude previše čvrst ili blag. Od velike pomoći predškolcima u obuci pisanja može biti i specijalan pribor za pisanje koji se danas nalazi na tržištu. Tu spadaju deblje olovke i bojice trouglastog oblika, kao i one prilagođene za levoruke. Pored toga u postoje i gumice (adapteri za olovke) koje pomažu deci da pravilno drže olovku prilikom pisanja.

Ukoliko dete pokazuje izazove u pisanju ili čitanju nakon 1. razreda naophodno je obratiti se logopedu.

Sportom protiv hiperaktivnosti i slabe pažnje

Sportom protiv hiperaktivnosti i slabe pažnje

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) najčešće karakterišu četiri osobine: poremećaj pažnje, povišena potreba za pokretom i kretanjem, impulsivnost i slab uspeh u školi. Većina roditelja hiperaktivne dece neretko biva isfrustrirano zbog nemogućnosti da kontroliše detetovo ponašanje, njegovu stalnu potrebu za kretanjem i slabu pažnju.

Kako bi roditelji dece koja se susreću sa ovim poteškoćama lakše prevazišli ove izazove mogu, pre svega, postaviti jasna pravila ponašanja koja će važiti za sve članove porodice. Pored jasnih pravila neophodno je da dete dobija i jasne instrukcije. Detetu će biti lakše da prati instrukcije ukoliko dobije listu aktivnosti koje treba da izvrši. Uspostavljanje svakodnevne rutine je ključ za dobrobit svakog deteta, a posebno za hiperaktivno dete. To podrazumeva da dete uzima obroke uvek u isto vreme, ide na vreme na spavanje i sl. Svako odstupanje od rutine kod deteta povećava rizik za slabu pažnju i teškoće u izvršavanju dnevnih aktivnosti.

Mnogi stručnjaci smatraju štetnim često gledanje televizije i korišćenje kompjutera. Ove aktivnosti treba svesti na minimum. Posebno treba izbegavati televiziske sadržaje sa glasnim zvucima i scenama nasilja jer to neće prijati hiperaktivnom detetu. Jedan televizijski sadržaj dnevno je dovoljan za zabavu deta. Hiperaktivnom detetu, kao i većini druge dece, će više prijati neka fizička aktivnost nego sedenje ispred ekrana.

Hiperaktivna deca su puna energije. Iz ovog razloga mnogi roditelji kako bi usmerili ovu energiju na korisne aktivnosti upisuju decu u škole sporta. Međutim, nisu svi sportovi podjedako dobri za ovu decu. Hiperaktivna deca se ne snalaze dobro u timskim sportovima. Timski sportovi kao što su fudbal ili košarka zahtevaju od osobe da u isto vreme razmišlja o svom postignuću, ali i o pravilima igre, saigračima i suparničkom timu. Za dete sa lošom pažnjom i teškoćama praćenja više instrukcija u isto vreme ovo će biti jako frustirajuće jer neće biti u mogućnosti da balansira između ovoliko varijabli i stalno će praviti greške. Individualni sportovi najviše pomažu deci sa problemima pažnje. Ovo podrazumeva da dete prati jasne instrukcije trenera tokom individualnog rada i u stanju je da postigne izuzetne rezultate uz konstantan rad.

Najbolji primer o tome kako se može pobediti ADHD je olimpijski rekorder u broju osvojenih zlatnih medelja u plivanju, Majkl Felps. Felps je sa polaskom u školu bio dijagnostikovan kao hiperaktivno dete i tokom osnovne škole do tinejdžerskih dana uzimao je lekove za kontrolu impulsivnosti i bolju pažnju. Iako su mu lekovi pomogli u 13. godini je prestao da ih uzima, i uz pomoć sporta, u kom je najbolji na svetu, uspeo je da prevaziđe poteškoće.

Borilačke veštine kao što je takvondo ili karate su takođe viđeni kao sportovi koji pomažu deci da lakše prate pravila, ovladaju kontrolom, kako tela, tako i uma.

Naučite dete da voli knjige

Naučite dete da voli knjige

Brojne su dobrobiti koje će imati vaše dete tokom rasta i razvoja ukoliko ste vi ljubitelj knjige i stvorite naviku redovnog čitanja u porodici. 

Odgajanje ljubitelja knjige je zabavno, lako i sa brojnim benefitima za dete.

 

Dete će voleti knjigu ukoliko se i vi redovan čitalac. Ukoliko vam je čitanje na poslednjem mestu zbog obaveza ili nemanja navike vreme je da to promenite sa prvom trudnoćom. Napravite prostora za čitanje knjiga za sebe, ali i za čitanje sa detetom. 

Ukoliko hoćete da odgajate ljubitelja knjige neophodno je i da vi sami volite knjigu.

Knjige za bebe su najvažnije. Kada je dete okruženo knjigama od malih nogu lako će stvoriti naviku da redovno čita. Obično tokom trudnoće buduće mame imaju više slobodnog vremena za čitanje. Ovo je ujedno i najbolje vreme da počnete da čitate “zajedno” sa bebom.

Kako da to uradite?

Ukoliko vam nije poznato, bebe čuju naš govor, muziku i zvukove koji dolaze spolja.

Zato čitajte naglas svakog dana. Možete da čitate bilo koje štivo u kome vi uživate od recepata za kolače, ljubavnog romana, pa do vesti iz ekonomije. Sadržaj koji čitate nije važan. Važan je zvuk vašeg glasa, ritam i tempo govora.

Dobro su poznata eksperimentalna istraživanja koja su pokazala da ukoliko svakog dana čitate detetu istu priču ili recitujete pesmicu dok je u stomaku da će je nakon rodjenja prepoznati i prestati da, na primer, plače kako bi čulo dobro poznate reči. Takodje, slična istraživanja na ovu temu pokazuju da broj reči kojima je izložena beba direktno utiče na razvoj govora i jezika kod deteta na kasnijem uzrastu. A sam razvoj govora i jezika direktno će uticati na detetova postignuća u školi. 

Medjutim, obavezno je da reč bude živa i da dolazi od vas ili vaših bližnjih. Nije dovoljno da uključite tv ili radio.

 

Nakon rodjenja bebe počnite sa knjigama koje će pokrenuti čula. Knjige napravljene od različitog materijala, zvučne, te knjige sa ilustracijama.

Beba će uživati u zvuku vašeg glasa. Može izgledati kao da vas ne čuje, ali nemojte biti zavarani jer od malih nogu deca “upijaju” naše ponašanje, rutine, govor, jezik, kao i navike koje će biti utemeljene na ranom uzrastu i trajati tokom celog života. Jedna od najlepših i navika sa brojnim prednostima je svakako čitanje.

Profesionalna orijetacija

Autori: Dragana Filipović, defektolog-logoped, porodično savetnik i Vladimir Jović, klinički psiholog

Profesionalna orijetacija

Bliži se kraj školske godine za učenike završnih godina osnovih i srednjih škola. Većina mladih nakon završene škole nije sigurna na koju stranu da krene i kakvu karijeru da izabere. Mnoge brine da li će i u kojoj oblasti biti uspešniji. Jedni se odlučuju da traže posao, drugi da se usavršavaju u određenoj oblasti, dok neki nastavljaju sa obrazovanjem. Mnoge mlade osobe donesu odluku o budućoj karijeri jer im je interesantna određena profesija ili izgleda uzbudljivo baviti se njome. Neki od njih se odluče da studiraju određeni fakultet jer njihov blizak prijatelj, brat ili sestra, su studenti tog fakulteta.

U vreme tinejdžerskog doba mladi neretko doživljavju ozbiljne životne promene. Dolazi do preispitivanja, javlja se nesigurnost,  ali i zaintresovanost za pojedine oblasti, te ljubav prema nekim hobijima. U tim slučajevima slika o tome koja je profesija prava za mladu osobu postaje zamagljena.

U donošenju odluke učestvuju i roditelji.

Neretko se dešava da deca studiraju upravo ono što su njihovi roditelji želeli. Istraživanje koje je sprovela globalna organizacija EY pokazuje da skoro polovina roditelja nije upoznata sa mogućnostima i perspektivama koje se pružaju osamnaestogodišnjacima nakon završene srednje škole, te kako će odluka o karijeri dugoročno uticati na život mlade osobe. Roditelji iz najbolje namere predlažu i učestvuju u donošenju odluke o budućem zanimanju svoje dece.

Vrlo često se dešava da pomenuti razlozi za donošenje odluke o budućoj karijeri mladom čoveku ne pomognu. Jer kao što znamo, samo u nekim poslovima možemo biti uspešni, pa samim tim i srećni.  Sa druge strane realnost nije uvek onakva kako je vidimo, posebno ne u savremenom svetu koji se brzo menja zahvaljujući naučnim i tehničkim dostignućima.

Nekada je bilo dovoljno da se završi školovanje i da se osoba bavi istim poslom do kraja radnog veka. Danas tržište rada trpi velike promene. U nekim slučjevima sa velikom sigurnošću možemo da tvrdimo da će neke profesije biti u potražnji. Pa tako imamo sve veću potražnju za profesionalcima u sektoru medicinske nege u Evropi, pa i u Srbiji, jer se životni vek produžio i javlja se povećan broj starijih, time i potražnja za medicinskim osobljem koje se bavi rehabilitacijom i negom. Sa druge strane, neke promene na tržištu rada nismo u stanju da predvidimo. Na primer, 2006. godine mali broj ljudi je imao nalog na fejsbuku, tviter je bio na početku svog razvoja. Razvoj pametnih telefona je bio u povoju. Danas, dvanaest godina kasnije, svet izgleda drugačije. Između ostalog, pojavile su se nove profesije za koje nismo mogli ni da predpostavimo da će postojati na tržištu radne snage, kao što su menadžer socijalnih mreža i profesionalci zaduženi za razvoj aplikacija.

Zbog velikih promena na tržištu rada, razvijaju se nove veštine i znanja i zato je potrebno da promenimo ugao posmatranja. Izuzetno je važno da ne gledamo šta su zanimanja koja su trenutno tražena na tržištu, već da se okrenemo mladim ljudima i da razmotrimo u čemu su oni dobri, te da radimo na razvijanju onih veština i znanja u kojima su oni najbolji.  Na taj način ih spremamo, da sutra, u uslovima promena budu uspešni i da mogu da se brže prilagode promenama koje ne možemo da predvidimo, a koje će sigurno nastupiti u budućnosti.

Jedno od sredstava koje nam omogućava da mladim osobama pomognemo u odabiru profesije je nesumljivo profesionalna orijentacija. Na osnovu postignuća na testovima sposobnosti i ličnosti, kao i intervjuu, tim sačinjen od psihologa i treniranih profesionalaca pomoću tehnika kojima raspolažu identifikuju polja u kojima kandidat ima najveće potencijale. Profesionalna orijentacija pomaže roditeljima, deci, ali i društvu i obrzovnom sistemu da u budućnosti imamo mlade ljude koji su srećniji svojim životnim izborima, bez obzira da li će raditi u korpuraciji, državnoj upravi ili će biti preduzetnici.

Mapiranje potencijala

Japanska kultura ima izraz koji bi mogao pomoći u boljem razumevanju toga šta je smisao profesionalne orijentacije.
Japanci IKIGAI koriste kad hoće da kažu šta je ono što je smisao našeg života, šta je ono što nas ujutro pokreće, šta je ono zbog čeka živimo.
Izvor: Forbes

Ova japanska ideja poručuje da je ključ sreće u ravnoteži brojnih oblasti našeg života. Naši profesionalni identiteti, naš rad, naša zanimanja, naše brojne životne strasti, sve to nije lako držati u ravnoteži. U savremenom društvu, sa stalnim inovacijama koje menjaju tržište rada, slika postaje još složenija, a, samim tim, još je teže uravnotežiti ono u čemu smo dobri¸ ono što volimo, ono što nam treba i ono za šta smo plaćeni. Ne zaboravimo, lična sreća i uspeh na profesionalnom planu ne idu uvek ruku pod ruku, život ume da bude surov. Međutim, zamislimo se nad sledećim: Kada je čovek produktivniji i uspešniji? Onda kada je nesrećan i neuravnotežen, ili obrnuto, kada ume da voli i da radi?

 

Jedno od pomoćnih sredstava koje nam može olakšati životno usmerenje ka većoj životnoj sreći i uspehu je svakako psihološka nauku. Konkretno, naučno znanje o tome šta su to interesovanja, kako određene osobine ličnosti utiču na izbor profesije i na zadovljstvo i uspešnost u poslu, te šta su ljudske intelektualne sposobnosti, veštine i znanja. Sva ova saznanja mogu da nam posluže u praktične svrhe, onda kada hoćemo da pomognemo ljudima koji nisu nužno izgubljeni pa im treba nekakav orijentir, već imaju dobar osećaj šta žele da budu u životu, ali im je vetar u leđa i te kako važan i koristan.

Paleta instrumenata koja služi psihologu prilikom profesionalne orijentacije je široka. U upotrebi su brojni samoopisni inventari za procenu ličnosti, testovi inteligencije, testovi interesovanja i opredeljenja. Tu je, neizostavno i intervju, živi razgovor dvoje ili više ljudi vođen stručno, zasnovan na znanju i iskustvu stručnjaka. Ali, možda važnije od samih instrumenata je to kako će se te instrumentima prikupljene informacije uklopiti u celinu, tako da mogu da posluže kandidtima kao orijentiri. To je najvažniji i najteži deo jer ljudi nisu mašine. Na to naručito danas treba posebno skretati pažnju. Ali ne zaboravimo ni ovo, nismo baš toliko nepredvidivi i slobodni koliko volimo da mislimo o sebi. Što ne znači da nam sloboda ne ostaje kao jedan od najvažnijih ideala. Samo što put do slobode vodi preko svesti o ljudskoj neslobodi. Sloboda nije datost, već se mora osvajati i negovati.

Postavlja se pitanje: šta će nam biti pomoćno sredstvo prilikom predviđanja toga kako će izgledati kada jednog dana skoro pa svršeni srednjoškolac, ili još uvek osnovac, pristupi tržištu rada? S obzirom da je paleta instrumenata široka odlučujemo se za neke od “osnovnih boja”? Kako da se orijentišemo u “svetu psiholoških instrumenata”. Evo nekoliko osnovnih stvari:

1. Testovi sposobnosti

Različiti standardizovani testovi intelektualnih sposobnosti i veština. Ovim se odgovara na pitanja:
  • koji su intelektualni potencijali kandidata?
  • kako on koristi svoja znanja i veštine?
  • koji je njegov stil prilikom rešavanja različitih problema?
Ideja upotrebe ovih testova nije obeshrabrenje. Naprotiv, ideja je suptilna, i oslanja se na zdravorazumsku činjenicu da svi mi imamo ograničenja, odnosno, drugačije rečeno ne možemo svi sve!

2. Upitnici za procenu ličnosti

Njima se odgovara na pitanja:

  • kako se kandidat odnosi prema radu, dužnostima, obavezama?
  • kakav je prema drugim ljudima, nadređenim, podređenim, ljudima “na istoj ravni”?
  • koliko je otvoren za nova iskustva i znanja?
  • kakvu mu radna atmosfera najviše prija i odgovara, s obzirom na njegov temperament?
  • koliko je sposoban da istrpi različite zahteve posla (rad i radna atmosfera nisu isto “što i poljem preći”, mnogo je tu stresa – da iskoristimo tu često korišćenu, ali vrlo neodređenu reč)?

Svakako da se većina ljudi u različitim situacijama ponaša na različite načine. Međutim, ovo ne znači da smo rasuti do neprepoznatljivosti. Poruka na osnovu korišćenja inventara upitnika kandidatima je i da je moguće korigovati ponašanje i navike.

3. Testovi opredeljenja i interesovanja

Pomažu kandidatu da svoja interesovanja poveže sa zahtevima tržišta. Pitanja su sledeća:

  • Koje profesionalne oblasti mladu osobu najviše zanimaju?
  • Koje ga najmanje zanimaju?

Naravno, ovo je osnova želja kandidata. Međutim, tržište je veoma bogato i, kako smo već naglasili, promenljivo, da nije zaista lako snaći se. Testovi interesovanja i opredeljenja mogu da posluže mladima tako što će im napraviti mapu njihovih interesovanja. Glavni autor te mape su sama kandidatova interesovanja, stručnjaci su tu samo kao pomoć prilikom njenog iscrtavanja.

Konačno, ne možemo svi sve, ne želimo svi sve, nemamo potrebu da radimo sve, a bićemo plaćeni samo za ponešto. Profesionalna orijentacija može biti veoma korisna stvar na tom našem putu ka uspehu i ličnoj sreći. Biti srećan, uspešan, a za to primati nadoknadu, zvuči kao ideal, ali nisu svi ideali neostvarivi.

Upale ušiju i kašnjenje u govoru

Upale ušiju i kašnjenje u govoru

Neretka je upala ušiju kod beba i dece mlađe od četiri godine. Upala uva kod dece je česta pojava jer su kanali u uvu kraći nego kod odraslih, te se infekcija brzo širi. Skoro svako treće dete koje je uključeno u kolektiv je bar jednom imalo upalu uva. Svaka upala uva na ranom uzrastu, posebno ona koja traje dugo, utiče na razvoj govora kod deteta.

Prve tri godine života su krucijalne za razvoj govora. Govorno-jezički razvoj teče u etapama i svaka etapa je važna za dalje formiranje deteta. U periodu do treće godine, iako dete možda ne govori koristeći rečenice, dete uči govor tako što sluša. Tokom upale uva stvara se sekret u srednjem uvu koji može uticati na protok zvuka te nemogućnosti deteta da jasno čuje. Tako imamo dete koje čuje iskrivljene zvuke kao gnjurac ispod vode.

Upale uva na ranom uzrastu se lako prepoznaju. Tada je neophodna brza reakcija roditelja kako bi se prevenirao uticaj slabog sluha na razvoj govora. Akutna upala uva kod dece neretko počinje začepljenjem nosa i prehladom, tj. upala se najčešće javlja kao posledica infenkcije u gornjim respiratornim organima, te se infekcija iz ždrela i nosa proširi na uvo. Ponekad je prati povišena temperatura i bol u uvu. Deca su u ovom periodu vrlo osetljiva i razdražljiva. Sa druge strane imuni sistem deteta je obično slab i u razvoju, pa su ona sklonija infekcijama. Infekcija može biti bakterijska ili virusna. Pedijatri i otorinolaringolozi upozoravaju da su mnoge upale uva kod dece virusne prirode i da lečenje antibioticima u tom slučaju nije rešenje.

Neki od simptoma upale uva se odraze na govor na sledeći način:

  • Govor se ne razvija – dete je počelo da formira reči i kratke rečenice i dalji razvoj biva prekinut

  • Dete ne koristi reči koje je ranije imalo u upotrebi

  • Ne razume naloge, osim ukoliko lice osobe koja mu se obraća nije u njegovom vidnom polju, te ono čita sa usana

  • Ne odaziva se na svoje ime ili ne reaguje na jake zvuke iz neposredne okoline

Ukoliko se jave ovakvi simptomi pored konsultacije sa pedijatrom i ORL stručnjakom, neophodno je uključiti dete u radu sa logopedom, te raditi na stimulaciji razvoja govora i jezika.

Iskustva pokazuju da se najčešće upale ušiju jave kada se dete uključi u jaslice, vrtić ili školu. Tada dolazi do čestih prehlada i roditelji bi trebali da budu na oprezu. Takođe, upala uva može pokvariti letnji odmor. Poznata je kao “plivačko uvo” i nastaje posle kupanja u bazenu, reci ili moru.